[vc_row][vc_column][vc_column_text]Mi često zaboravljamo: zakazane sastanke, rođendane, nečija imena, riječi, telefonske brojeve čak i kako raditi nešto što godinama radimo. Multitasking je praktično nemoguć. Očekivati od nas da se nosimo sa težim situacijama koje zahtjevaju dubokoumno promišljanje je upitno jer mi naš mozak jednostavno ne možemo natjerat da radi kako treba…Neki to zovu brain fog, ja to zovem MS magla….[/vc_column_text][us_single_image image=”6039″ align=”center”][vc_column_text]I ja sve zaboravljam. Užas, možda imam i Alzheimera. Kad već imam multiplu, možda imam i to. Nemam, Mirjam ne umišljaj si imaš jednu sasvim dobru dijagnozu druga ti stvarno ne treba. Sve je to „samo“ multipla.
Jučer idem prema parkiralištu natovarena vrećicama sa namirnicama, naravno tražim ključ za auto koji uvijek nestane u mojoj torbi. To je misterij…ta ženska torbica u kojoj je sve što ti treba, ali nikad to nešto što tražiš ne možeš naći. U to zazvoni i mobitel. Nevjerojatno, sad i on mora zvoniti. Naravno, opet prevrćem cijelu torbu, on zvoni, znači tu je, a nema ga. Zvoni, tražim, nema, zvoni, tražim sad već bjesnim, znoj me oblijeva.
Evo ga, napokon. Bio je na sasvim logičnom mjestu zakopčan u pretincu za mobitel. Užas, koji sam ja idiot.
Javljam se, Klara je.
„Di si matora, ajd na kavu, a ima i kolača od jučer! – cvrkuće Klara.
Cvrkuće jer je petak, to joj je najdraži dan i onda radi velike planove za vikend koji ne radi. Ti planovi obično završe nezadovoljnim izrazom lica u nedjelju i rečenicom: „Opet mi je brzo prošao vikend, ništa nisam napravila. Vrijeme mi nekako leti nakon te glupe četrdesete“.
“Ok stižem, imam malo vremena imam s curama pilates, ali stignem“, odgovaram joj i panično nastavim kopati po torbi i tražiti ključ od auta. Već kreće moj mozak u akciju…gdje sam bila…gdje sam ga zaboravila….sjeti se budalo, sjeti se….
EVO GA.
O kakvo olakšanje kada nađete to nešto što ste mislili da ste izgubili. Pa to je divno, zbog tog osjećaja lijepo je imati MS. Da, opet MS jer kriva je i za ovo. To volim zvat MS magla. Još jedan simptom moje nove životne suputnice. Problemi sa pamćenjem. Dakle postalo je apsolutno normalno pronaći ključeve od auta u wc-u, nedavno sam mobitel pronašla u frižideru. Bilo je zanimljivo kada je zazvonio. A iz frižidera čuješ moj omiljeni ring tone: „I’m sick and tired of always been sick and tired“. Razbolio se i mobitel u frižideru, možda i on sad ima MS.[/vc_column_text][us_single_image image=”6040″ align=”center”][vc_column_text]I nakon konačnog pronalaska ključa od auta, koji nije bio na logičnom mjestu nego sa ružem u pretincu za šminku, pogledam oko sebe na parkiralištu i zastanem. Nema mi auta. Nema mi auta!!! Panika u glavi, ruke se tresu, želudac se vrti.
„Netko mi je ukrao auto!“derem se na parkiralištu.
„Zovite policiju“, kaže žena koja me gleda sažaljivo i sjeda u svoj automobil i odlazi.
Zovite policiju, pa da zovi Mirjam policiju, šta čekaš?!
Granica je na 20 minuta od Vinkovaca, ako ga je netko ukrao i pređe granicu, naći će ga nikada. Naslušala sam se tih priča, zovi odmah, granica je blizu, tamo kad ga odvedu preko grane samo jedan dan primiš poziv i ponude ti da kupiš svoj auto. Pa ti biraj….Ja svoj više ne bi kupila, zapravo smatram svojom velikom greškom što sam ga i prvi puta kupila. Šta ja bućkam, traži mobitel, zovi policiju, trebaš auto. Nije neki, ali je auto. Vozi od točke A do točke B i to je ionako sve što auto treba činiti. Ni manje ni više. Sve što se od njega očekuje.
Pretpostavljate što slijedi. Moj mobitel, opet ga ne mogu naći u svojoj torbi. Sad više nije na logičnom mjestu u pretincu za mobitel. Ovaj put samo sam ga ubacila i žurila na kavu i kolač. Očito mi je pao šećer, opet. Opet slijedi isti scenario, prekapam po torbi, tražim, vrtim…nađem na kraju.
„Halo, ukrali su mi auto. Parkirala sam prije pola sata i bila u trgovini i sad ga nema!“ – panično izvještavam policijskog službenika na telefonu.
U tom trenutku, zemljo otvori se.
Ljudi, znate ono kad Vam kroz glavu prođe slika. Čista kao suza. Slika gdje je nešto što tražite. Divna vijest – sjetili ste se. Bruka i sramota. Sjetila sam se. Sjetila sam se gdje je moj auto. Auto je na drugom parkiralištu s druge strane mosta.
Policajac s druge strane ispituje, registracijske oznake, ime i prezime i ne znam što sve ne.
Ja šutim. Gledam u mobitel. Da spustim slušalicu? Ne mogu imaju čitač poziva, mislit će da se zajebavam s njima.
„Oprostite gospon policajac, sjetila sam se gdje mi je auto“, procvilim ja.
„Molim? Gospođo kako to mislite sjetili ste se?“, pita me policajac zbunjeno.
Zemljo otvori se, znaju me svi, ovo je mali grad, al’ će im biti vesela ova smjena dok svima ispriča.
„Oprostite, skroz sam se zbunila, žurim, u gužvi sam znate, djeca, nabavka, posao znate tako sve to…auto sam parkirala na drugom mjestu. Ispričavam se“ – sad sam već crvena, bijesna, ali i sretna. Nisu mi ukrali auto. Koje olakšanje.
Eno ga moj auto! Vidim ga dok sa svim onim vrećama praktično trčim prema drugom parkiralištu. U mislima mi je policajac, bar sam ga zabavila, ovo neće tako skoro zaboraviti. Možda sam trebala objasniti znate ja imam multipla sklerozu, normalno je da zaboravljam tako neke stvari….Moš’ mislit, samo sam još to trebala reći da još više zakompliciram stvar. OK ostat ću: „ona luda novinarka zvala da joj je ukraden auto, a glupača ga parkirala negdje drugdje.“
Da, baš tako će reći i moram to prihvatiti.[/vc_column_text][us_single_image image=”6042″ align=”center” animate=”fade” animate_delay=””][vc_column_text]Zanimljive anegdote sa zaboravljanjem mogle bi biti knjiga za sebe. To je normalno kod multipla skleroze. Da, ne brinite se ako zaboravljate. To je zapravo jedan od simptoma koji, za razliku od ostalih, može biti i zabavan. Možda morbidno zvuči ovo zabavan, ali kako drugačije nazvati činjenicu da telefon nađeš u frižideru, tri puta dnevno tražiš novčanik pa ga nađeš u pretincu za cipele, a ključeve od kuće u mikrovalnoj.
Pametni ljudi si pišu – savjetuju mi prijatelji. Piši si i bit će ti lakše. I tako ja poslušam pa pišem. Prvo sam sve pisala u rokovnik, divota sve je bilo lijepo organizirano. Sve do onoga dana kada sam izgubila rokovnik. Onda sam počela pisati u mobitel. E tu je već bilo problema. Napišem natuknice pa kasnije ne znam što je to trebalo značiti. Stoji u kalendaru – utorak – kupi pel, mar, zel, tjes, nut, pap… Šta ovo znači? Očito mi je bilo savršeno jasno kad sam pisala, ali kad sam čitala više ništa nije bilo jasno.
Tu nije kraj problema sa pisanjem podsjetnika u mobitel. Imam sastanak popodne u 18, a radim do 15,30. Do 15,30 sam ja sve sastanke odradila, pregledala podsjetnike i sve je bilo u savršenom redu. I onda dođem kući. Znate kao to ide ručak, suđe, veš….Tko gleda u mobitel? I tako navečer idem pogledat što imam sutra od sastanaka i vidim točkicu na današnjem danu. Točkica kaže imala si sastanak u 18. E nisam ga imala. Oprostite sastančila sam sa sudoperom! Da to kažem klijentu?
Ovo je samo jedan od brojnih nevidljivih simptoma naše multiple. Imate li Vi slična iskustva? Ovakvih dogodovština imamo podosta i često su razlog za salve smijeha tijekom naših druženja na MS pilatesu. Baš prošli trening naše vježbanje je više ličilo na stand up komediju nego na pilates, srećom Jelena nas nije kaznila žešćim tempom nego se i sama previjala od smijeha. Uspjele smo bar jedan trening malo zabušavati….
Inače prema jednom istraživanju, koje su radili Amerikanci, od kognitivnih problema u multipla sklerozi najčešći je upravo gubitak kratkoročnog pamćenja, slijede ga problemi sa pronalaskom prave riječi ( to je ono kad treniramo, a Jelena kaže stavite noge iza uha, ili učvrstite ono ono ono ….ovo pa pokaže na bedro – e i to zna biti zabavno, a novih riječi imamo za sasvim novi riječnik). Treći po redu od kognitivnih problema je problem sa koncentracijom i na kraju spor izgovor – e ovaj problem ja sigurno nemam, vjerujem kako Vam je to jasno već iz čitanja mog bloga.
[/vc_column_text][us_single_image image=”6043″ align=”center” animate=”fade” animate_delay=””][/vc_column][/vc_row]