Mirjam Jukić

Kad imate multiplu sklerozu bilo kakav oblik tjelovježbe iznimno je važan. U tome su svi složni, no budimo realni ovo pravilo vrijedi za sve, ne samo oboljele od multiple.

A ja?
Ja stvarno mrzim vježbati.
Nisam neki sportski tip i sad si zamislite tu situaciju: prvo dobijete dijagnozu neizlječive autoimune bolesti. Niste još ni to prožvakali i odmah slijede nova pravila. Nemojte pušiti, smanjite i kavu nije dobra, promijenite prehranu i redovno vježbajte. A da me odmah ubijete i skratite mi muke?
To je moja reakcija na sve narečeno.

I onda, nakon nekog vremena, shvatiš da bar nešto moraš poduzeti.

„Večeras trening, dižite guzice i nema opravdanja“ napiše na našoj grupi na fejsu Jelena, a Jelenu u pravilu svi slušaju. Iako je najmlađa pa i najmanja, nekako je najglasnija i s obzirom na to da je trenerica i to radi zbog svih nas uglavnom se ovakvim pozivima rijetko koja ne odazove. Jelena je jedna od onih koje prije čujete nego vidite. Manekenske građe, iako joj fali pola metra do potpune manekenske konfiguracije, cijeli život bavila se sportom. Položila je licencu za trenera pilatesa i aerobika i to je nešto što sigurno zna i voli raditi.

Mi smo, kada nas sve zbrojite, apsolutni antitalenti za sve vezano uz sport i čudim se da nas uopće ima volje trenirati. Iskreno ja bih našla sto isprika da ne odem na treninge, a po dužini jezika i osebujnom rječniku najbolje mogu konkurirati Jeleni, ali imam tu sreću u nesreći da vježbamo kod mene u tvrtki i moram im otključati prostor gdje treniramo pa drugu opciju nemam nego biti najredovitija članica pilates kluba multiple. Užas.

Lara je uz mene najredovitija, radi u vojsci i posebno je pod stresom jer s ovom dijagnozom treba biti nadljudskih sposobnosti prolaziti njihove redovite testove izdržljivosti i kondicije i osobno mislim da joj treba dati orden, ali sigurna sam da bi joj na njenom poslu najrađe dali mirovinu, a ne ordenje. Nepravda na svakom koraku, na to se ne mogu naviknuti.

Moja sestra definitivno se najviše izvlači od vježbanja. „Radim Mirjam, ajde ti nosaj kutije cijeli dan i onda još treniraj nemoj me tlačiti“ piše mi poruku nakon što ju opet prozivam na trening.

„Pa radila si jutarnju, možeš navečer“ uporna sam kao uvijek i znam da bi me najrađe stjerala u rodni kraj, ali ne može jer zna da slijedi paljba.
„Moram skuhati za sutra, ne da mi se, dosadna si“ otpili me opet, ali pokušala sam i sad sam mirna. Opet ću je zvati u četvrtak da vidim što će onda reći, ne može se vječno opravdavati.

Nata je druga odozada odmah do moje sestre. Ona jednostavno ignorira natpise na grupi. Ne možete joj ništa ni reći jer kako multipla nikada ne dolazi sama uz nju je naša Nata imala ciste, dvije operacije i ima ispričnicu, koja joj vrijedi čak i kod Jelene. Ali Nata se ovaj puta odazvala pozivu.

„Evo mene, ne vrištite odmah. Nosim višnjevaču, odlična je i neću vježbati, došla sam se samo družiti“ ulazi sa smiješkom Nata uz ovacije nas ostalih.

Za nju, dok smo se još okupljale, kolale su priče kako je u totalnoj depri od bolesti i da ju muž ne može natjerati da izađe iz stana. Kad smo to čule odmah smo ju pronašle i napale na nju kao stjenice. Naravno, kako to biva s kuloarskim pričama od onih teta sa „ladnim trajnama“, ispala je sasvim normalna. Ima svoje faze ne dirajte me, nema me, ali druženja ipak pohađa, osim kada je u bolnici, a to joj se unazad pola godine nekako uzredalo.

U našem druženju postoji samo jedno pravilo, kojeg se svi drže. Kada je nekoj loše bilo od MS-a ili nečeg drugog sve se okupimo i odlazimo gdje god treba, bolnica, kuća, posao, gdje god. I tada nastaje suprotno od onog što biste očekivali. Nema jadanja, sažaljenja, bedova…Samo čista zezancija. Tako smo upali Jeleni u bolnicu kada je zamalo umrla od unutarnjeg krvarenja, koje nije imalo ama baš nikakve veze s multiplom, a ona je naravno sve bolove i loša stanja ignorirala misleći kako je to MS i zamalo zaglavila. Kada smo joj upale u sobu, dobro joj šavovi nisu popucali od smijanja, a nas su sestre već poprijeko gledale i da dvije od nas nisu i same medicinske sestre, vjerojatno bi nas izbacili van iz bolnice skupa s Jelenom.

Mirela kao pravi profesorski tip ima veliku dozu odgovornosti te se za izostanak uvijek unaprijed ispriča i planira raspored. Mirela i ja zapravo dođemo im kao mame, ja najstarija ona malo mlađa od mene i nekako ih nadgledamo nerijetko se pogledavajući kada treba dati savjet ili djecu vratiti na pravi put. Mene i zovu mama. Jelena je to počela. Osjećam se kao da imam sto godina i sto kila kada mi kaže: „Mama ajmo diži to dupe idemo u plank!“

„Jelena polako krećemo trenirati, nemoj da imam upalu svega sutra“ upozorava Mirela trenericu koja ju samo pogleda i misli si „kako da ne, ajd ustaj i šuti“.

I tako ide naš MS pilates, Jelena nam mora barem sto puta ponoviti dišite, ne zaboravite na disanje, udah nos – izdah usta. Zategnite stomak. E ta mi je omiljena!
„Dušo da ga mogu zategnut ne bi uopće dolazila vježbati. A da sam zaboravila disati poplavila bi već“ dobacim joj svaki puta i ona svaki put ignorira i samo nastavlja odbrojavati 10, 9, 8, 7, 6…

I ne zna brojati izgleda! Onda opet počinje 8,7,6…
„Pa Jelena mi smo na jedan, opet ne znaš brojati“ bunim se ja, naravno tko drugi, ali zna mala kako nas natjerati. Ima Palčica taktiku to joj moram priznati.

I da sad ne ispadne kako smo neke nabrijane na treninge, živi se za kraj treninga. E tu ličimo na muškarce. Znate ono kad idu na nogomet, a zapravo idu na pivo nakon nogometa. Nakon treninga slijedi najbolji dio druženja. Cigarete i klafranje. E u tome je gušt. Doduše ima nešto i u vježbanju, moram priznati.
Darija se zadnja priključila.

„Zadnji put vježbala sam na tjelesnom u osnovnoj školi“ lijepo nas je upozorila, a kasnije i potvrdila svoje navode. Postaje najzabavniji dio treninga. Ako Jelena ovo preživi i nju nauči vježbati i njoj treba orden dati.

Ali, ako je nas ostale naučila, kladila bi se da će i Darija uskoro skakutati po lopti, iako je trenutno najizglednije da će na njoj razbiti nos.

Renata je zlatna sredina. Dolazi skoro pa redovito, vježba koliko može i mora, a da Jelena ne vrišti. Na klafranju je nešto življa nego na vježbanju. Njoj je ovo druženje zapravo nekakav ispušni ventil, kao i svima nama.

„Da ne dođem ovdje mislim da bi ih sve kod kuće pobila. Jučer su djeca spremala svoje sobe, uf kako sam ih fino poredala. Ima da vi meni radite, dosta je meni. Tko mene pita je l’ mogu, je l’ me boli, je l’ mi trne, je l’ imam ja taj MS? Radi Renata, radi na poslu, radi kod kuće. Dok ne crknem“ dobacuje Renata i puhće dok se zagrijavamo.

Dudi skidam kapu. Dakle tijekom dva relapsa doslovno je jedva hodala i teškom mukom se popela na drugi kat zgrade u kojoj vježbamo, ali ljudi ona je vježbala. Vuče noge, ali radi vježbe. Noge idu po svome, ali ona se ne predaje. E to je upornost i to je ono zbog čega svi trebate vježbati. Ne moram Vam reći da se svaki put vratila na noge, a njena pozitiva s kojom to radi je nevjerojatna i njoj treba dati orden.
Sad kad sam ih sve odlikovala, mogu mirno spavati.

Vježbajte ljudi, kako god znate i umijete. Hodajte ako možete. Ako ne možete ništa, makar si fizikalnu priuštite. Ne predajte se nikada. Nikada.

MS pilates bio je sastavni dio i našeg rođendanskog tuluma. Naime 17. siječnja je MS TIM HRVATSKA proslavio prvi rođendan. Svaka od nas je nešto donijela i taman smo se nadale proći bez treninga, ali pogađate Jelena je bila glasnija. Treniramo mi, puhćemo, a sa stola nas zovu vruće kiflice, slavonske delicije kulenje i njegove seke, salate i domaći kruh sve po slavonskoj paleo recepturi (to je nova dijeta koja liječi sve) …. ali nema milosti nismo mogle za stol dok nismo odradile trening. Dobro priznajem bio je polovičan i poštedjela nas je malo, zapravo puno, ali odradile smo nešto.

Hvala svima što nas pratite ovdje na blogosferi našeg Večernjaka, ali i na našoj Facebook stranici MS TIM HRVATSKA i hvala na čestitkama za naš rođendan. Glavne junakinje ovog bloga pronađite na slici i upoznajte ih.

[us_single_image image=”6098″ align=”center” animate=”fade” animate_delay=””]

O nekima smo već pisali, neki su tek na redu, a neki tek dolaze u naše živote i ova mala obitelj postaje sve veća iz dana u dan. Nažalost. Kažem nažalost jer to znači da je oboljelih sve više. Svaki dan javi nam se ili priključi našoj stranici u prosjeku dvije osobe.

Gledam te nove lajkove i uvijek se rastužim jer znam da je iza toga još jedna životna priča o nošenju s multiplom… još jedna životna borba. Nadam se da vam na ovaj način bar malo pomažem, nadam se da vas nekada nasmijem, nekada vas možda i rasplačem, ali nemojte mi zamjeriti i ja se nosim s ovom bolesti kao i vi nekada bolje, nekada gore pa tako izlaze i ovi postovi.

Pripremajte se za Bundek, za naš drugi hrvatski MS walk na Svjetski dan multipla skleroze 25. svibnja u 17,00 sati. Vidimo se i upoznamo se uskoro!

[us_single_image image=”6099″ align=”center” animate=”fade” animate_delay=””]

Odgovori

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena.