[vc_row][vc_column][vc_column_text]
Multipla skleroza zvuči strašno kao dijagnoza. Sjećam se doživljaja kada sam ja mom Mati, doktoru opće prakse, u nekom od tijekova pretraga rekla kako me dijagnoza moždanog udara plaši i stalno čekam da se ponovi drugi i bolje da imam multiplu nego to. A on se uozbiljio i pogledao me i rekao: Ne lupetaj, multipla je ozbiljna i teška bolest.
I onda tjedan kasnije ja dobijem dijagnozu multiple. Onda je prijateljski objašnjavao kako je bolje sporonapredujuća multipla nego nešto gore…
I znate nakon nekoliko godina i nakon što prožvačete dijagnozu zaključite kako je baš tako. Jasno kako nikada iz glave ne možete izbaciti to da bolest svakog trenutka može prijeći u progresivni oblik, ali u tim trenutcima probajte razmišljati u smjeru kako isto tako svakog trenutka mogu pronaći i lijek.
Pred najvećim izazovom nađem se uvijek iznova kada se jave novooboljeli koji su prestravljeni i izgubljeni lutaju bespućima interneta, kao što sam i sama činila, i traže odgovore na milijun pitanja, a zapravo najčešće traže način da im je dijagnoza krivo postavljena i da nemaju to – tu strašnu riječ multipla skleroza.
Ja danas nakon nekoliko godina od tog trenutka spoznaje neizlječive progresivne bolesti zapravo živim s njom, ali bez nje. Možda se ja više bavim s njom nego ona sa mnom jer pišem o njoj, vodim udrugu, pomažem novooboljelima, ali neka tako i ostane. Samo nek se ona ne bavi sa mnom.
Kada bih izvlačila nekakav zaključak iz iskustava brojnih prijatelja po bolesti, koje sam na ovom putu upoznala, rekla bih da su najbolje oni koji su pozitivni i aktivni. Aktivni u smislu da se bave nekim sportom rekreativno naravno, iako sam upoznala i nekoliko primjera aktivnih mladih sportaša s našom dijagnozom.
U našem MS timu, koji slavi drugi rođendan ovih dana točnije čim snijeg malo okopni pa da to i nekom malom feštom obilježimo, trenutno su svi relativno dobro. Ova naša mala obitelj uglavnom se sastaje na vježbanju i rođendanima, a druženja nam se inteziviraju baš u ovom dijelu godinu kada nitko nema drugih aktivnosti i imamo malo više vremena za sebe. Vježbanja smo pojačali na dva puta tjedno i do ljeta smo u top formi hahahahaha… Možete misliti kakvoj, ali nema veze trudimo se.
Baš razmišljam osim što je Darija na zadnji trening došla s problemom oko multiple i kaosa u ostvarivanju prava iz mirovinskog sustava, zapravo dugo nismo niti spominjale multiplu. I to je dobro jer to znači kako ni jedna curka nije u relapsu i sve je u fazi remisije. Neka tako i ostane. Smijemo se uglavnom i lupetamo, pogotovo dok vježbamo. Bude tu zanimljivih situacija i poza od nas ovako “atletski” spremnih sportašica.
Kreću nam pripreme za naš MS walk u Zagrebu 31. svibnja te još dva MS talka u Splitu i Rijeci. Znači vidimo se i sa svima vama uskoro.
I zapravo vidite iz naših primjera, ako ste čitali postove u ovom blogu, kako dijagnoza multipla skleroza i ne mora uvijek biti tako strašna i s njom se čovjek nauči živjeti.
Pokušajte živjeti s njom što pozitivnije i što aktivnije.
[/vc_column_text][/vc_column][/vc_row]