Proljeće je najljepše godišnje doba.
Oduvijek sam se veselila proljeću, rascvjetalo drveće za mene je bio djelić raja na zemlji. Obožavam cvijeće i miris rose u rana proljetna jutra. Proljeće je dio godine kada se budi život i za mene je ovaj dio godine nešto posebno.
No, proljeće donosi umor za sve ljude, a za nas s multiplom sklerozom ovaj umor ima novu dimenziju. Umor od kojeg se ne možeš odmoriti. Kronični umor u kojem se budiš i ležeš umoran.
Statistika nije naklonjena proljeću i multipli sklerozi pa je dokazano i kako se najveći broj relapsa događa upravo u proljeće.
Ovo proljeće za mene je najteže do sada. Ne znam zašto, ne znam kako, ali ne ide mi nikako i borba sa zvijeri imena MS ovo proljeće je vrlo zanimljiva. Biram riječi da ne kažem nešto puno sočnije.
Sve moje mantre „vježbaj, trči, hodaj budi pozitivna“ su na kušnji … Pogotovo ovaj dio s ostani pozitivna… sinoć sam mužu rekla da počinjem razumjeti one koji jednostavno odustanu. Ne one koji odustanu od sebe, nego one koju posustanu u borbi s ovom zvijeri i jednostavno legnu i upadnu u depresiju. Znam da ne smijem, znam da nemam pravo na to i sve znam što bih trebala i što vam svima uvijek govorim, ali sada jednostavno teško uspijevam to primijeniti. Možda da sad vi meni svi pametujete kao ja vama sve ove godine…
Ovaj tjedan na jutarnjem trčanju priključila mi se i Duda. Ona je fenomenalno i zapravo nije ovako dobro bila od kako je dobila MS. Drago mi je zbog nje jer zrači pozitivnom energijom i energijom uopće.
Ali jutros da sam imala malj vjerojatno bi je zatukla! Ustvari da sam ju mogla stići vjerojatno bih ju tukla. Ne znam smije li se ovo javno reći? Ona me neće tužiti to znam pa me baš briga zapravo.
Ja se jedva natjeram na trčanje, a ona kao na baterije. Dok se ja borim trčati (čitaj vučem se) ona još trči oko mene i cupka jer joj je presporo. Bodri ona mene i viče: Ajmo kolegice, možeš ti to. Ajmo još malo. Idemo…
Mogu, mrmljam si u bradu, dođi bliže da te ujedem. Evo idemo… jupi … uputila sam joj i još nekoliko sočnih rečenica kojima ovdje nije mjesto.
Ne moram vam reći da je još dotrčala od svoje kuće do mene i nazad što je 2 kilometra više od zajedničke ture trčanja koja je tek nešto više od 3 kilometra.
Ta tri kilometra za mene su ovih dana kao 100 kilometara i ne znam ujutro dali bi uopće krenula trčati ili jednostavno ostala u krevetu. Možda ju je sam Bog dragi poslao jer da ne cupka kraj mene ja bi vjerojatno samo moju labradoricu Doru prošetala i vratila se doma. Ovako me Duda proganja večer prije da idemo, pa ujutro da je krenula, a ja jadna „plaha“ kakva jesam pristanem na to mučenje.
Mislim da nas dvije vrlo komično izgledamo ujutro. Ona skakuće, ide amo tamo, a ja se vučem za njom moleći Boga da Dora zaluta i stane pa da mogu i ja stati i vratiti se u krevet. A i Dora me izdala i trči za Dudom i zajedno me mrze i urotile su se protiv mene. Trče kao budale i nabijaju mi komplekse dok se ja vučem i borim sama sa sobom i njima i bijesom i umorom i svojim mislima i emocijama…. Jednom riječju s multiplom.
Molim nadležne da mi vrate proljeće i uzmu umor.
Vidimo se uskoro na našem tradicionalnom druženju na Bundeku na Svjetski dan multiple skleroze 31. svibnja. Uz naš MS walk odnosno hodanje oko jezera uz ugodno druženje… do tada će valjda umor prestati. Vodimo vam tamburaše i radimo opet veliki MS pilates na otvorenom kao i MS talk s docentom Habekom.
Ima tu još poneko iznenađenje za sve vas.
Nadam se da ste bolje od mene, ubijte tu zvijer MS i vidimo se uskoro.
