Priča našeg Saše Stankovića može biti inspirativna svima oboljelima od multiple skleroze
Na utrkama i polumaratonima diljem Lijepe naše, a i izvan nje redoviti sudionik je 50-godišnji Saša Stanković, magistar matematike iz Zagreba, koji se već dvadeset godina bori s bolesti sa sto lica. Svi ga prepoznaju po plišanom zecu kojega drži u ruci trčeći maraton ili polumaraton pa mu je pseudonim koji koristi na utrkama Spori Zecov, ali ovaj naziv može prevariti jer Saša postiže rezultate koji su nedostižni i mnogim zdravim osobama. Pojašnjava kako je plišani zec posebna veza sa svojim kćerima, a zašto s njim trči, neka ostane mala tajna oca i kćeri. Prema svom optimizmu, realnom odnosu prema bolesti i životu, Saša bi mogao biti inspirativni primjer svim oboljelima od miltiple skleroze.
Saša Stanković (50) na jednom od svojih ukupno gotovo 1000 otrčanih kilometara
– Dijagnoza MS mi je postavljena 1997. Nakon dva-tri dana šoka nekako sam se pomirio s tim saznanjem, a i znao sam što mogu očekivati jer je i tata imao MS, ali pitanje “zašto baš meni ?” zapravo mi nikad nije isparilo iz glave. Prijatelji i obitelj su mi pomogli već time što me nisu sažalijevali već su se nastavili ponašati prema meni kao i prije, a ja sam se, nakon oporavka koji je potrajao par mjeseci jer sam morao ponovo učiti hodati, držati olovku u ruci i zakapčati gumbe, nastavio baviti sportom, izlaziti i putovati na rock koncerte kad god mi se pružila prilika – kaže Saša Stanković dodajući kako je trčati počeo prije 5 godina jer mu se raspala ekipa za nogomet i tenis, a i curling (“da, da, dobro ste pročitali!”, kaže Saša, to je onaj sjevernjački sport gdje natjecatelji na ledu bacaju neku vrstu čunjeva i ispred njih metlicama metu ledenu površinu) jer je zbog nedostatka leda pao u drugi plan.
– Za trčanje vam treba samo dobra volja, solidne tenisice i sportska odjeća, pa sam počeo trenirati, najprije sam, a zatim i s ekipom u klubu Brooks Running Team (AK Sljeme), većinom na Savskom nasipu, a manje na Sljemenu. Treninzi su postajali sve duži i zahtjevniji, a meni terapija očito odgovara pa sam nakon nekoliko mjeseci u ožujku 2013. otrčao prvi polumaraton u Osijeku.Do sada sam otrčao 39 polumaratona ( svaki preko 20 kilometara ) i jedan maraton ( 42.195 metara ). Posebno naglašavam brojke jer ljudi znaju pitati: “Čekaj, polumaraton, to je ono, 5, 10 km?”, ali i puno kraćih utrka kojih je sve više u Zagrebu ali i po cijeloj Hrvatskoj – pojašnjava Stanković koji je kao magistar matematike radio puno različitih poslova: programirao je još krajem 80-ih u vlastitoj tvrtki, vozio kamion, pisao filmske kritike za Radio 101, među prvima u Hrvatskoj s još nekoliko prijatelja uzgajao industrijsku konoplju, posjeduje i brokersku licencu i licencu upravitelja mirovinskim fondovima, a vodio je i agenciju za promet nekretninama. Kaže kako unatoč MS-u vodi uobičajen život kao da bolesti nema koliko god to može pa voli putovati, uživati na rock koncertima, zbog dobrog benda nije mu teško potegnuti ni do Australije, voli kazalište i kino, ali i dobro pojesti i popiti pivo jer “naš trener kaže da za svakih 5 istrčanih kilometara treba popiti jedno pivo”.
– Neki misle da živim, obzirom na svoju bolest, nekonvencionlan život. Što ima bolje od druženja s prijateljima, putovanja i uživanja u onom što volite? Kada sam s prijateljima nemam vremena razmišljati o MS-u, a i kad se dogodi relaps, napad, uz njih ga svakako lakše prebrodim. Do sada sam ih imao nekoliko i svaki put sam uspio vratiti funkcije koje su mi bile djelomično oštećene: fina motorika, ravnoteža, lijevi ekstremiteti koje uopće nisam osjećao. Kad nisam mogao zakopčati gumbe na košulji i ili zavezati cipele, nosio sam dolčevite i cipele bez žniranaca! Nastojim svaki problem pojednostaviti i rješavati ga dio po dio – na taj način sam stalno nečim zauzet, a svaki, pa i najmanji pomak prema rješenju me razveseli. Na isti način se odnosim i prema MS-u.Osim što mi pomaže da ostanem u kondiciji, trčim i zbog novih prijatelja i putovanja bez kojih bih, čini mi se, previše razmišljao o MS-u. Ovako, nemam vremena za to – sjetim se MS-a samo kad pretjeram pa mi tijelo da do znanja da ipak moram pripaziti na znakove umora i zaštiti se od sunca. Godišnje, s treninzima i utrkama otrčim oko 1.000 kilometara i potrošim dva para tenisica – izlaže Saša svoju životnu filozofiju. Tumači kako njemu trčanje očito odgovara, a drugima s MS-om bi preporučio da svakako pronađu neku tjelesnu aktivnost koja im najviše odgovara i savjetuje kako se umoriti treba, ali ipak stati na loptu na vrijeme i nastojati slušati što im tijelo govori…
Maratonac Saša Stanković otkriva i svoje skore planove.
– Utrka u Zadru se zove Wings for Life i to je globalni događaj: trči se u cijelom svijetu u isto vrijeme, a novac prikupljen od startnina i sponzora se u cijelosti koristi za istraživanje leđne moždine. Svatko trči koliko želi i može jer cilja nema, već trkače sustiže presretačko vozilo što je jedinstven format utrke koji omogućuje baš svakome da sudjeluje. Ovo je četvrta utrka i do sada sam s prijateljima sudjelovao na svakoj, pa i vas pozivam da nam se pridružite i ove godine! S ekipom iz kluba trčao sam i za klince s Downovim sindromom, a klupski kolege su sudjelovali i pomogli u organizaciji prvog MS walka pred dvije godine u Zagrebu- kaže Saša Stanković i dodaje kako troškove putovanja sam snosi i kao što neki ulažu u uređenje stana, njemu je veći gušt putovati, a za to vam realno ne treba previše novaca, jer vam solidan smještaj znači samo dobar krevet i čistu kupaonicu – ostalo vrijeme ionako istražujem mjesto u koje sam došao…, i naravno otrčim poneku utrku i odem na koncert”.
Uz Sašu predstavnica našeg MS tima na Wings of life bit će i naša Duda koja odlazi u Zadar i trči za svoju najbolju kolegicu Martinu koja je nakon teške prometne nezgode i ozljede kralježnice i leđne moždine ostala nepokretna.
Pričom o Saši započinjeno našu medijsku kampanju za ovogodišnji MS walk i umjesto suhoparne konferencije za medije ovom pričom želimo sipričati zašto oboljeli od MS-a hodaju oko Bundeku, zašto postoji MS tim Hrvatska i zašto nam se masovno priključuju oboljeli.
Širite pozitivne priče, bodrimo jedni druge i pobjedimo zajedno MS. Mi smo iznad bolesti. Svi smo mi MS tim i jači smo od nje.
Hvala kolegi Miroslavu Flegi koji je priredio priču o Saši.
