[vc_row][vc_column][vc_column_text]Imate li avanturistički duh?
Ja sam mislila da nemam, ali prošli tjedan sam dokazala kako ga ipak imam.
Kako je kretanje i aktivni život vrlo važan kod oboljelih od multiple skleroze tako smo ovih dana biciklirale, šetale i po tko zna koji put započinjale dijetni režim iliti režim zdrave prehrane. Ovaj drugi dio počinje u ponedjeljak, ali taj ponedjeljak nikako da dođe…
Duda i ja odlučile smo napraviti kilometražu biciklima pa smo krenule prema lovištu Kunjevci s namjerom šetnje po šumi između bicikliranja. I tu počinje avantura, iako nismo znali da će se vožnja pretvoriti u pravu zabavu.
Usput smo prije lovišta naišle na jednog magarca i crnu slavonsku svinju, koja mi je inače bila poznata samo u slavonskom kulenu. Duda kao da je znala što nas čeka ponijela je i selfie štap pa je sve zabilježeno.
Nakon što su i magarac i svinja nakon poziranja za fotku pobjegli od nas, nastavile smo vožnju prema lovištu. Bicikliranje je izvrsna stvar ukoliko nemate problema s vrtoglavicom i ravnotežom. Većina oboljelih bicikl ipak izbjegava kako bi spriječili nezgodne situacije u prometu i možebitne padove i lomove. Srećom taj dan nijedna od nas barem nije pala s bicikla.
Na lovištu nas je dočekalo neugodno iznenađenje. Naime šumari su baš taj dan odlučili sjeći drveće u šumi pa nas u šetnju nisu pustili. Preostalo nam je ispijanje kave u Lovačkoj kući i ponovno trening govora …. tako se kulturno zove klafranje. Duda je imala „Sport Billy“ ruksak pa je krenula vaditi čokolade, orahe, kikiriki…. Toliko o zdravoj prehrani.
Boravak u lovištu isplatio se kada smo krenule van iz šume. Ispred nas stazu su nam presjekle dvije divlje svinje i nekoliko srna. Duda tvrdi da ih je bilo 7, ja stvarno nisam brojala jer ovo je bio prizor koji rijetko u životu možete vidjeti. Prekrasno!
Nakon ovog prizora, koji nas je očarao, krenule smo istražiti nove staze za bicikliranje za koje nam je netko jednom rekao da postoje, a Duda je bila uvjerena kako i zna taj put. E tu je počelo biti zabavno. Prvo smo vozile po poljskim putovima i njivama gdje je na dijelovima bilo i nemoguće voziti bicikle. A onda smo nakon pređene jedne pruge i dva kanala preko kojih su daske služile kao mostić shvatile da pojma nemamo gdje smo.
Izgubiti se u svom gradu praktično je nemoguće. Čak i ako ste na periferiji. No nama je to uspjelo. Čak nas ni google nije mogao naći u svojim mapama, odnosno pošteno smo se nasmijale kada nam je google rekao kako smo u centru grada. I tako dok sam od smijeha jedva hvatala zrak nazvala sam muža i rekla mu da smo se izgubile.
„Pa uključite navigaciju imaš ju na mobitelu“ kaže mi muž vjerojatno prvotno misleći kako se radi o šali.
„ Ni navigacija ne zna gdje smo!“ – odgovaram mu nakon čega po tonu glasa osjetim da je shvatio kako nije šala.
„Onda ste stvarno izgubljene“ odgovara mi muž uz pitanje treba li doći po nas.
A gdje da dođeš, mislim si ja i opalim se smijati uz pojašnjenje da mi se čini kako vidim drvored koji sigurno znači da je tu naša rijeka Bosut i kada shvatimo smjer kojim trebamo pratiti rijeku, evo nas nazad u grad.
Uglavnom završile smo na privatnim posjedima u vikend naselju za koje u svojih 40 godina do sada nikad nisam čula. Ljubazni vlasnik jedne od vikendica uputio nas je neka idemo uz rijeku uskom stazicom koju su probili ribiči i doći ćemo do Sopota odakle vodi staza do našeg grada.
Ovo je bio najzabavniji dio jer nakon 35 minuta probijanja kroz prekrasne krajolike kao iz dokumentaraca National geographica stigle smo 50 metara od točke s koje smo krenule do one iste pruge koju smo prešle tražeći put.
Bile smo izgubljene pola sata i za mene je ovo bila prava avantura koju ne možete doživjeti svaki dan. Uglavnom obje smo se pošteno ismijale i jedva čekale da prepričamo našim curkama. Inače dok smo lutale fotke smo dizale na našu grupu pa je i ostatak ekipe imao materijala za smijanje.
Zapravo mislim da mi je bilo žao kada smo stigle na poznati put uz naše Sopotske kućice i voljela bih čak da je sve skupa i malo dulje trajalo.
Uglavnom toplo vam preporučam da se pokušate izgubiti u rodnom gradu i da pobudite avanturistu u sebi. Ovo ću sigurno pamtiti još dugo. Bar se nadam da mi neće nestati iz memorije što kod nas nije rijetka pojava.
Uglavnom kada zbrojim tri sata smo provele na čistom zraku, u prekrasnoj prirodi, upoznale brojne kukce i ostale životinje. Otkrile staze za koje nismo znale da postoje i dobro se zabavile. Na trenutak, dok nismo pronašle put, čak nam je i adrenalin skočio i ovo je bio vrlo zanimljiv dan godišnjeg odmora bez da smo morale otputovati negdje. I bio je besplatan. Ok, osim kave u lovištu koja se ipak plaća.
Prava priprema za prehodati ili biciklirati na Camino. Put koji sam si obećala još prije dijagnoze da ću proći. Ako za njega niste čuli pogledajte film The way ili potražite na linku.
Bit će to zanimljiv put, kada oboljeli od multiple skleroze krenu preći 780 kilometara pješke ili biciklom. E tu avanturu se nadam da ću doživjeti i imati snage podijeliti je i s vama.
Ako još netko planira na ovo hodočašće života javite mi se. Ja sam si zadala – 2020. godina je deadline. Ako do tada ne odem, te godine idem sigurno. Kako god budem mogla. S obzirom kako sada imam i dijagnozu na ovaj put moram nagovoriti svog osobnog doktora Matu, a bilo bi dobro i mog neurologa. Nadam se da su avanturisti.
Krećite se, šetajte, hodajte, vozite bicikl, što god možete, ali ne predajte se. Izađite i iskoristite proljeće i ovo vrijeme prije nego nas ljetne vrućine obore s nogu.
[/vc_column_text][/vc_column][/vc_row]