Mirjam Jukić

U utorak sam napunila 40 godina. Nikako mi ova brojka ne ide uz mene, ja sam stvarno zapela tamo negdje na 32 i tu ostala sasvim zadovoljna s tom brojkom. Godine lete i ne snađeš se, a evo novog desetljeća. Moja Jelena me zove mama i kad je shvatila koliko imam godina izletilo joj je „ko moja mama“. Nema joj mama 40 godina,  ali se njoj te godine čine primjerenije za njenu majku nego za mene, što je valjda kompliment? Moje curke su me obradovale i sve došle do mene, imale smo naš mali MS party.


Nisam više najstarija u vinkovačkom dijelu MS tima. Priključila nam se  Jasenka pa se naša starija grupa u ovom vrtiću pojačava – Mirela, Darija, Jasenka i ja činimo odraslu grupu dok su ostale jaslička dob, znamo se ovako našaliti. Inače Jelena je imala opravdani odmor od nas, pa su starije tete vodile i treninge prošli tjedan i to je bilo sasvim u redu, ali mislim da će naši treninzi doći na naplatu kad se Jelena vrati. Dobit ćemo lekciju i duplu dozu garantirano, jer trenirale smo više jezike negoli mišiće, a sad nam slijedi jezikova juha. Renata i Jasna su nam u relapsu,  Lara i Duda virozne, Adrijana skoro u relapsu, a ostatak je više manje dobro.

Mirela je vodila treninge, na nju ćemo sve svaliti. Iako moram priznati nije to olako shvatila nego je svojim profesorsko studioznim pristupom dala sve od sebe da odradimo treninge.

Mirela je, što se multiple tiče, sasvim dobro i ona spada u onaj mali postotak ljudi kod kojih ova naša bolest kao da ide obrnuto. U tinejđerskoj dobi naša Mirela imala je opaki relaps u kojem je ostala nepokretna i od kojeg se mjesecima oporavljala. Na svu sreću u potpunosti se oporavila i danas da ju vidite ne biste ni pomislili da ima MS. Svaki njen idući relaps bio je slabiji od onog prethodnog i Bogu hvala, unazad par godina nije imala niti jedan relaps. Malo sam guglala i vidjela da uistinu bilježe slučajeve multiple kod kojih je prvi relaps doslovce paralizirao ljude, a potom je bolest imala sve slabije i slabije relapse, a nerijetko su ovakvi slučajevi nakon prvih ispada godinama bez relapsa. Od srca želim da tako dobro ostane i naša Mirela.

Naša druženja za većinu nas ključ su za pozitivno nošenje sa dijagnozom.  Pitate me kako nam uspijeva i kada čitate o nama čini vam se kako je sve savršeno. Budimo realni nije tako savršeno. Ima dana kada se na druženjima i plače i raspravlja pa i urla (ovo zadnje vrijedi samo za Jelenu i mene).

Idemo probati sastaviti popis….

Probajte svako za sebe sastaviti svoj popis, svoju listu prioriteta , svoju bucket list – to do listu – svih onih stvari koje trebate napraviti da se osjećate ispunjeno i sretno. I krenite redom po listi…

Moj prijedlog bi izgledao ovako nekako:

  1. Okružite se pozitivnim ljudima

Ovo je vrlo važno. Naime javljaju mi se ljudi koji se sasvim dobro nose sa svojom bolesti, ali moraju tješiti okolinu koja ne može prihvatiti njihovu dijagnozu. To nemojte raditi. Ako je netko Vama blizak obolio od multiple nemojte molim vas dopustiti da taj koji je obolio još tješi vas i brine se o tome kako ćete vi to prihvatiti.

  1. Uzmite vremena za sebe, makar to značilo i da nećete više imati vremena za sve druge

Morate uzeti vremena za sebe, da li samo da pročitate knjigu ili odmarate ili šetate. Što god vam pričinjava zadovoljstvo morate naći vremena za sebe.  Upisati se na tečaj slikanja, glume ili pjevanja uopće nije luda ideja. Napravite nešto za sebe. Ako je to i skakanje padobranom, učinite to bez razmišljanja. Bucket list – to treba napraviti. Popis svega onoga što želite napraviti a do sada niste imali vremena napraviti. Pogledajte i film „Bucket list“ meni osobno ovaj film je velika motivacija. Pogledala sam ga stotinu puta.

  1. Smijte se i uživajte u svakom trenutku

Smijete li se se dovoljno? Nasilu se smijati baš i nema nekog smisla. Sjetite se što je ono nešto što će vam izmamiti osmijeh. Nasmijte se do suza. Pogledajte oko sebe, zaustavite se na trenutak. Ne trčite za životom. Usporite.  Uživajte u svakom trenutku i svakom dobrom danu. Ne dopustite da život prolazi kraj vas, živite ga punim plućima. Čini se lako, ali nije. Nimalo. Ja cijeli život trčim bezglavo, žurim i kada sam dobila dijagnozu osvrnula sam se oko sebe i shvatila koliko je nevažno sve za čime sam trčala. Stanite, stisnite stop. I krenite lagano dalje. Lagano, s mirom, s osmijehom.

  1. Vježbajte

Da, vježbajte. Znam da sam već dosadna s ovime, ali važno je i nema pregovora oko ove teme. I nemojte misliti da sam ja neka utegnuta mišićava ovisnica o treninzima. Zapravo sasvim suprotno, ja sam ona koju isto treba tjerati na vježbanje i koja se izvlači i nađe milijun razloga zašto danas ne može vježbati .  Vježbe istezanja – pilates nekako mi se čine najboljima kod multiple, ne znači kako je isto primjenjivo na vas, nađite što vama najbolje odgovara, pa makar i samo brzo hodanje sve je dobrodošlo, važno da se krećete.

  1. Pomozite drugima

Pomažući drugima pomažete sebi. Vjerujte mi da je upravo tako. Ma koliko dnevno primila mailova i pitanja oboljelih uvijek se nakon komunikacije sa svojim suborcima osjećam bolje.  Bez obzira koliko mi vremena sve ovo oduzima krajnji rezultat je veliko zadovoljstvo kada mi se ljudi jave, kada komuniciramo i zajednički radimo na boljem sutra. Povežite se.  Dođite na MS walk na Bundek u Zagreb 25.05. u 17 sati i upoznajte što više ljudi. Družite se i razmjenite iskustva. Svakako se i meni javite. A onda dođite i u Vinkovce 26.09. Nisu tako daleko, upoznajte Slavoniju, doputujte do nas bez obzira gdje živite. Vidjet ćete s koliko pozitivne energije ćete se vratiti svom domu. Izazivam vas da to napravite. Bez razmišljanja i opravdavanja. Imate jako puno vremena do tada da sve zaprijeke otklonite. Družimo se i upoznajmo se.

Odgovori

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena.