admin

Za početak čestitam vam Tjedan mozga.
Mi koji imamo oštećenja ovog organa definitivno ga trebamo obilježiti. Naš mozak je pravo čudo…ima lezije, ima maglu….naš mozak je poseban….

Ne znam dali je do vremena ili slučajno ali kod nas u MS timu u tijeku je relapsna sezona.

Otvorila ju je Renata koja je prošli vikend odradila dozu kortića. Renata, borac kakav jeste, prvo je ujutro osjetila da nešto ne štima i da ju zanosi, ali se spremila i krenula na posao. S obzirom kako radi u bolnici, umjesto na svoj odjel, nakon zanošenja po hodnicima ipak je završila na odjelu neurologije kao pacijent ne kao medicinska ispomoć.

Nasmijala nas je sve, naime otima se ona pa je iskoristila priliku kada je muž nakratko izašao da ona ipak opere pod. Oprala ga je ona, ali i ostala na njemu dok se muž nije vratio da ju podigne. Jadan čovjek ne smije izaći iz kuće da ona ne napravi neku glupost.

„Sjediš, a imaš osjećaj da ćeš se srušiti, sjedeći, a netko te gleda sa strane i misli “ma dobro je ona”, onda počneš razmišljati da si si nešto umislila i da preuveličavaš, pa opet kreneš, ali ne ide. U jednom trenutku hodaš, u drugom ti se izmiče tlo pod nogama doslovno“ priča nam Renata.

I mislite da je naučila, e pa nije. Dan kasnije opet je išla malo spremati i naravno opet se iscrpila i morala je odustati od svojih namjera da pokaže kako joj nije ništa i svog uvjerenja da može ona sve i pod relapsom.


Jasna je prošla opaku dozu kortića prošli mjesec, a trebala bi opet što naravno ne dolazi u obzir pa se bori kao lavica. Opet šepa, ubijaju je glavobolje, a očni kapak ne surađuje s njom pa se diže i spušta ovisno o dijelu dana. Sve ovo nije spriječilo Jasnu da, na moju veliku radost, dođe kod mene u Vinkovce i družile smo se cijeli vikend. U petak smo se našle s curkama i okupile veći dio našeg MS tima. Završile smo na brodu na Dunavu i u muzeju i čavrljale do u sitne sate.

Baš smo komentirale kako se vjerojatno nikad ne bi upoznale da nije naše multiple, pa eto nešto dobro i od nje.

Nata ima vrtoglavice, a noge su joj teške kaže kao balvani i ovaj izraz većina multiplaša dobro poznaje. Kada smo na našoj grupi krenule pisati post za postom kako se svakoj nešto događa, Nata nas je nasmijala komentarom: “Oooo napokon kukanjeeeee!”



Duda je opet virozu neku pokupila i zagrijala se na 39 stupnjeva. Za vikend je čak i svijest izgubila. Uglavnom veselo i kod nje, a taman se lijepo naviknula na novu terapiju i izgledala je najbolje od kako se družimo.

Adrijana pak ima bolove u ramenu, koji me podsjećaju na moj zadnji relaps iako postoji i mogućnost kako joj se sve skupa događa zbog oštećenja na vratnoj kralješnici, pa ti sad znaj što je, a na kortiće ju ne mogu nagovoriti nikako jer ona kao i Jelena prije svega ignorira multiplu i na taj način se s njom bori. I to je način, svatko ima svoj način kako živi s ovom bolesti.

Netko ju ignorira dokle god može, netko izbjegava uopće pričati o svojoj bolesti i ne želi niti biti blizu oboljelih ili čitati o njoj. Dok sam ja više onaj tip koji se povezuje s oboljelima, čita, prati i bavi se s tom bolešću.

Svi smo drugačiji, a i naša bolest kod svakoga je drugačija. U konačnici je važno da nađete način koji vama najbolje odgovara. Evo primjera mene i sestre, isti geni, a sasvim različiti pristup.


Ja sam nakon odličnog vikenda u nedjelju popodne shvatila da moja lijeva noga ne želi baš surađivati. Slaba mi je, imam onaj osjećaj kako je „hladna“, a u listovima osjećaj kao da imam upalu mišića ( a nemam jer treninga nije bilo tjedan dana ). Naravno prvo čekam da prođe i nadam se kako neće krenuti relaps koji će završiti kortićima. Imam problem jer se osjećam nesigurno na toj nozi.

I tako sam otišla kupiti štap. Da, štap.

Znam da mi ne treba još i nadam se naravno kako mi nikad neće trebati za stalno. Ali kad sam ga uzela i probala u trgovini shvatila sam da se s njim osjećam sigurno. Nemam više onaj osjećaj da će mi noga zakazati i puno hrabrije hodam. Smiješno to izgleda kada hodam pet koraka da se ni ne oslanjam na njega ali šesti ipak dobro dođe. Hodam tako sa sastanka na sastanak, ljudi me čudno gledaju pa se ja osjećam kao majmun pa ga rasklopim i stavim u torbicu. Pa ga nakon 20 metara opet izvadim i tako u krug. I shvatim kako zapravo nije problem to što ja trebam štap jer očito mi dobro dođe, problem mi je što će ljudi reći. Prije tri dana istom tom ulicom hodala sam u štiklicama. Jedan dan hodala sam sa štapom. I već drugi dan opet u štiklama..

I na kraju mene muči šta će ljudi reći… mislit će da foliram, da se preseravam…

Ma znate šta – nek’ si misle što god hoće!!!

Uzeti štap ne znači da ste odustali, samo znači da ste praktični i da se borite. Na sve načine. Naravno kako se nadam da će štap biti u nekom kutu kuće i da će na njega pasti prašina od nekorištenja, ali nek’ ga imam. Bolje da ga imam, nego da padam kada dođu ovakva ili ne daj Bože još gora stanja.

Mirela nam jedina kvari prosjek, naime jedina je sasvim dobro. Doduše ne žale se ni Jasenka i Darija. Dok Lara vuče prehladu i opet je balavica. Jelena ima napade hodanja amo tamo i ništa ne stigne ovih dana, pa to valjda znači da nema MS problema.

Za kraj Nata je postavila na grupu dobar vic s kojim vas pozdravljam do iduće srijede.


p.s. Hvala Zuhri, Petri i Matei na podršci za našu akciju Hodaj za ms na Bundeku!

Odgovori

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena.