Priča našeg Saše Stankovića može biti inspirativna svima oboljelima od multiple skleroze

Na utrkama i polumaratonima diljem Lijepe naše, a i izvan nje  redoviti sudionik je 50-godišnji Saša Stanković, magistar matematike iz Zagreba, koji se već dvadeset godina bori s bolesti sa sto lica. Svi ga prepoznaju po plišanom zecu kojega drži u ruci trčeći maraton ili polumaraton pa mu je pseudonim koji koristi na utrkama Spori Zecov, ali ovaj naziv može prevariti jer Saša postiže rezultate koji su nedostižni i mnogim zdravim osobama. Pojašnjava kako je plišani zec posebna veza sa svojim kćerima, a zašto s njim trči, neka ostane mala tajna oca i kćeri. Prema svom optimizmu, realnom odnosu prema bolesti i životu, Saša bi mogao biti inspirativni primjer svim oboljelima od miltiple skleroze.

Saša Stanković (50) na jednom od svojih ukupno gotovo 1000 otrčanih kilometara

– Dijagnoza MS mi je postavljena 1997. Nakon dva-tri dana šoka nekako sam se pomirio s tim saznanjem, a i znao sam što mogu očekivati jer je i tata imao MS, ali pitanje “zašto baš meni ?” zapravo mi nikad nije isparilo iz glave. Prijatelji i obitelj su mi pomogli već time što me nisu sažalijevali već su se nastavili ponašati prema meni kao i prije, a ja sam se, nakon oporavka koji je potrajao par mjeseci jer sam morao ponovo učiti hodati, držati olovku u ruci i zakapčati gumbe, nastavio baviti sportom, izlaziti i putovati na rock koncerte kad god mi se pružila prilika – kaže Saša Stanković dodajući kako je trčati počeo prije 5 godina jer mu se raspala ekipa za nogomet i tenis, a i curling (“da, da, dobro ste pročitali!”, kaže Saša, to je onaj sjevernjački sport gdje natjecatelji na ledu bacaju neku vrstu čunjeva i ispred njih metlicama metu ledenu površinu) jer je zbog nedostatka leda pao u drugi plan.

– Za trčanje vam treba samo dobra volja, solidne tenisice i sportska odjeća, pa sam počeo trenirati, najprije sam, a zatim i s ekipom u klubu Brooks Running Team (AK Sljeme), većinom na Savskom nasipu, a manje na Sljemenu. Treninzi su postajali sve duži i zahtjevniji, a meni terapija očito odgovara pa sam nakon nekoliko mjeseci u ožujku 2013. otrčao prvi polumaraton u Osijeku.Do sada sam otrčao 39 polumaratona ( svaki preko 20 kilometara ) i jedan maraton ( 42.195 metara ). Posebno naglašavam brojke jer ljudi znaju pitati: “Čekaj, polumaraton, to je ono, 5, 10 km?”, ali i puno kraćih utrka kojih je sve više u Zagrebu ali i po cijeloj Hrvatskoj – pojašnjava Stanković koji je kao magistar matematike radio puno različitih poslova: programirao je još krajem 80-ih u vlastitoj tvrtki, vozio kamion, pisao filmske kritike za Radio 101, među prvima u Hrvatskoj s još nekoliko prijatelja uzgajao industrijsku konoplju, posjeduje i brokersku licencu i licencu upravitelja mirovinskim fondovima, a vodio je i agenciju za promet nekretninama. Kaže kako unatoč MS-u vodi uobičajen život kao da bolesti nema koliko god to može pa voli putovati, uživati na rock koncertima, zbog dobrog benda nije mu teško potegnuti ni do Australije, voli kazalište i kino, ali i dobro pojesti i popiti pivo jer “naš trener kaže da za svakih 5 istrčanih kilometara treba popiti jedno pivo”.

– Neki misle da živim, obzirom na svoju bolest, nekonvencionlan život. Što ima bolje od druženja s prijateljima, putovanja i uživanja u onom što volite? Kada sam s prijateljima nemam vremena razmišljati o MS-u, a i kad se dogodi relaps, napad, uz njih ga svakako lakše prebrodim. Do sada sam ih imao nekoliko i svaki put sam uspio vratiti funkcije koje su mi bile djelomično oštećene: fina motorika, ravnoteža, lijevi ekstremiteti koje uopće nisam osjećao. Kad nisam mogao zakopčati gumbe na košulji i ili zavezati cipele, nosio sam dolčevite i cipele bez žniranaca! Nastojim svaki problem pojednostaviti i rješavati ga dio po dio – na taj način sam stalno nečim zauzet, a svaki, pa i najmanji pomak prema rješenju me razveseli. Na isti način se odnosim i prema MS-u.Osim što mi pomaže da ostanem u kondiciji, trčim i zbog novih prijatelja i putovanja bez kojih bih, čini mi se, previše razmišljao o MS-u. Ovako, nemam vremena za to – sjetim se MS-a samo kad pretjeram pa mi tijelo da do znanja da ipak moram pripaziti na znakove umora i zaštiti se od sunca. Godišnje, s treninzima i utrkama otrčim oko 1.000 kilometara i potrošim dva para tenisica – izlaže Saša svoju životnu filozofiju. Tumači kako njemu trčanje očito odgovara, a drugima s MS-om bi preporučio da svakako pronađu neku tjelesnu aktivnost koja im najviše odgovara i savjetuje kako se umoriti treba, ali ipak stati na loptu na vrijeme i nastojati slušati što im tijelo govori…

Maratonac Saša Stanković otkriva i svoje skore planove.

– Utrka u Zadru se zove Wings for Life i to je globalni događaj: trči se u cijelom svijetu u isto vrijeme, a novac prikupljen od startnina i sponzora se u cijelosti koristi za istraživanje leđne moždine. Svatko trči koliko želi i može jer cilja nema, već trkače sustiže presretačko vozilo što je jedinstven format utrke koji omogućuje baš svakome da sudjeluje. Ovo je četvrta utrka i do sada sam s prijateljima sudjelovao na svakoj, pa i vas pozivam da nam se pridružite i ove godine! S ekipom iz kluba trčao sam i za klince s Downovim sindromom, a klupski kolege su sudjelovali i pomogli u organizaciji prvog MS walka pred dvije godine u Zagrebu- kaže Saša Stanković i dodaje kako troškove putovanja sam snosi i kao što neki ulažu u uređenje stana, njemu je veći gušt putovati, a za to vam realno ne treba previše novaca, jer vam solidan smještaj znači samo dobar krevet i čistu kupaonicu – ostalo vrijeme ionako istražujem mjesto u koje sam došao…, i naravno otrčim poneku utrku i odem na koncert”.

Uz Sašu predstavnica našeg MS tima na Wings of life bit će i naša Duda koja odlazi u Zadar i trči za svoju najbolju kolegicu Martinu koja je nakon teške prometne nezgode i ozljede kralježnice i leđne moždine ostala nepokretna.

Pričom o Saši započinjeno našu medijsku kampanju za ovogodišnji MS walk i umjesto suhoparne konferencije za medije ovom pričom želimo sipričati zašto oboljeli od MS-a hodaju oko Bundeku, zašto postoji MS tim Hrvatska i zašto nam se masovno priključuju oboljeli.

Širite pozitivne priče, bodrimo jedni druge i pobjedimo zajedno MS. Mi smo iznad bolesti. Svi smo mi  MS tim i jači smo od nje.

Hvala kolegi Miroslavu Flegi koji je priredio priču o Saši.

Proljeće je najljepše godišnje doba.

Oduvijek sam se veselila proljeću, rascvjetalo drveće za mene je bio djelić raja na zemlji. Obožavam cvijeće i miris rose u rana proljetna jutra.  Proljeće je dio godine kada se budi život i za mene je ovaj dio godine nešto posebno.

No, proljeće donosi umor za sve ljude, a za nas s multiplom sklerozom ovaj umor ima novu dimenziju.  Umor od kojeg se ne možeš odmoriti. Kronični umor u kojem se budiš i ležeš umoran.

Statistika nije naklonjena proljeću i multipli sklerozi pa je dokazano i kako se najveći broj relapsa događa upravo u proljeće.

Ovo proljeće za mene je najteže do sada. Ne znam zašto, ne znam kako, ali ne ide mi nikako i borba sa zvijeri imena MS ovo proljeće je vrlo zanimljiva. Biram riječi da ne kažem nešto puno sočnije.

Sve moje mantre „vježbaj, trči, hodaj budi pozitivna“  su na kušnji …  Pogotovo ovaj dio s ostani pozitivna… sinoć sam mužu rekla da počinjem razumjeti one koji jednostavno odustanu.  Ne one koji odustanu od sebe, nego one koju posustanu u borbi s ovom zvijeri i jednostavno legnu i upadnu u depresiju. Znam da ne smijem, znam da nemam pravo na to i sve znam što bih trebala i što vam svima uvijek govorim, ali sada jednostavno teško uspijevam to primijeniti. Možda da sad vi meni svi pametujete kao ja vama sve ove godine…

Ovaj tjedan na jutarnjem trčanju priključila mi se i Duda. Ona je fenomenalno i zapravo nije ovako dobro bila od kako je dobila MS. Drago mi je zbog nje jer zrači pozitivnom energijom i energijom uopće.

Ali jutros da sam imala malj vjerojatno bi je zatukla! Ustvari da sam ju mogla stići vjerojatno bih ju tukla. Ne znam smije li se ovo javno reći? Ona me neće tužiti to znam pa me baš briga zapravo.

Ja se jedva natjeram na trčanje, a ona kao na baterije. Dok se ja borim trčati (čitaj vučem se) ona još trči oko mene i cupka jer joj je presporo. Bodri ona mene i viče: Ajmo kolegice, možeš ti to. Ajmo još malo. Idemo…

Mogu, mrmljam si u bradu, dođi bliže da te ujedem. Evo idemo… jupi … uputila sam joj i još nekoliko sočnih rečenica kojima ovdje nije mjesto.

Ne moram vam reći da je još dotrčala od svoje kuće do mene i nazad što je 2 kilometra više od zajedničke ture trčanja koja je tek nešto više od 3 kilometra.

Ta tri kilometra za mene su ovih dana kao 100 kilometara i ne znam ujutro dali bi uopće krenula trčati ili jednostavno ostala u krevetu. Možda ju je sam Bog dragi poslao jer da ne cupka kraj mene ja bi vjerojatno samo moju labradoricu Doru prošetala i vratila se doma. Ovako me Duda proganja večer prije da idemo, pa ujutro da je krenula, a ja jadna „plaha“ kakva jesam pristanem na to mučenje.

Mislim da nas dvije vrlo komično izgledamo ujutro. Ona skakuće, ide amo tamo, a ja se vučem za njom moleći Boga da Dora zaluta i stane pa da mogu i ja stati i vratiti se u krevet. A i Dora me izdala i trči za Dudom i zajedno me mrze i urotile su se protiv mene. Trče kao budale i nabijaju mi komplekse dok se ja vučem i borim sama sa sobom i njima i bijesom i umorom i svojim mislima i emocijama…. Jednom riječju s multiplom.

Molim nadležne da mi vrate proljeće i uzmu umor.

Vidimo se uskoro na našem tradicionalnom druženju na Bundeku na Svjetski dan multiple skleroze 31. svibnja. Uz naš MS walk odnosno hodanje oko jezera uz ugodno druženje… do tada će valjda umor prestati. Vodimo vam tamburaše i radimo opet veliki MS pilates na otvorenom kao i MS talk s docentom Habekom.

Ima tu još poneko iznenađenje za sve vas.

Nadam se da ste bolje od mene, ubijte tu zvijer MS i vidimo se uskoro.